Intervju guvernera Senada Softića „Business Magazinu“

Datum objave intervjua 1.5.2020.

Aktualna pandemija COVID-19, kao i sve druge slične pošasti, osim u ljudskim životima, uzima veliki danak i u ekonomskom i u financijskom smislu. Glavna brana štetnom utjecaju koronavirusa na bosanskohercegovački financijski sustav svakako je Centralna banka Bosne i Hercegovine, čiji guverner Senad Softić u intervjuu za Business Magazine objašnjava koliko je taj stup odbrane čvrst i u kojoj mjeri su utemeljene sugestije interventnih mjera koje se praktično, na dnevnoj bazi, plasiraju iz različitih institucionalnih i neformalnih izvora, a među kojima su pojedine, poput onih o posezanju za deviznim rezervama radi jačanja likvidnosti gospodarskih subjekata, potencijalno prilično opasne...

BM: Koliki je trenutni iznos deviznih rezervi BiH i kakva je njihova struktura?

SOFTIĆ: Na dan 10. travnja 2020. godine, devizne rezerve su iznosile 12,49 milijardi KM. Od tog iznosa, na dužničke vrijednosne papire se odnosilo 70,2 posto, na gotovinu i depozite kod središnjih i komercijalnih banaka se odnosilo 27,5 posto, a na zlato 2,3 posto. Zanemarivo mali dio portfelja deviznih rezervi je u formi specijalnih prava vučenja kod MMF-a, što je obveza zemlje po osnovi članstva u MMF-u.

BM: S obzirom da se bh. devizne rezerve najvećim dijelom odnose na investicije u dužničke vrijednosne papire, koliko je ta činjenica otežavajuća ili olakšavajuća okolnost u aktualnoj situaciji uzrokovanoj pandemijom i zbog čega? Konkretno, može li to, u slučaju dužeg trajanja izvanredne situacije, biti problem u smislu nedostatka gotovog novca?

SOFTIĆ: Ni u slučaju dužeg trajanja izvanredne situacije uzrokovane pandemijom, ne mogu se očekivati poremećaji u opskrbi gotovim novcem od strane Centralne banke.

CBBiH uvijek, ne samo u kriznim razdobljima, ima ugovore za kupovinu euro gotovine sa središnjim bankama. Visoka likvidnost našeg portfelja deviznih rezervi (čak je i među dužničkim vrijednosnim papirima u našem portfelju 1,91 milijardi KM onih s preostalim dospijećem do godinu dana) znači da u rekordno kratkom roku možemo izmijeniti strukturu deviznih rezervi u korist euro gotovine.

Prema tome, CBBiH nema nikakvih prepreka za uvoz euro gotovine, ukoliko procijenimo da bi komercijalne banke u BiH mogle zamijeniti KM za sidrenu valutu u iznosima većim od onoga što imamo u trezorima.

Do sada se nikada nije dogodilo da nismo mogli udovoljiti zahtjevima banaka, čak ni u listopadu 2008. godine. Pri tome treba naglasiti da je tada, u razdoblju od neka dva tjedna, zabilježen bijeg deponenata u strane valute. Do kraja su mjeseca svi tada povučeni depoziti vraćeni u bankarski sustav.

Ističem da od pojave COVID-19 u BiH ne vidimo neuobičajen porast potražnje za euro gotovinom, ili valutne transformacije depozita stanovništva i poduzeća.

KM gotovine imamo koliko banke od nas budu želile kupiti. Opskrba gotovim novcem je jedna od temeljnih funkcija CBBiH i planiranje potreba za gotovinom se, u pravilu, radi za srednji rok.

Drugim riječima, ne može se dogoditi da banka uputi zahtjev ka CBBiH za kupovinom gotovine, a da to ne možemo ispuniti u okviru redovnih procedura.

BM: Pod kojim uvjetima, odnosno po kojoj proceduri, CBBiH uopće može eventualno posegnuti za deviznim rezervama radi očuvanja financijske i ekonomske stabilnosti zemlje?

SOFTIĆ: Centralna banka ne može posegnuti za deviznim rezervama ni u kojim okolnostima! To nije novac CBBiH! Devizne rezerve su imovina CBBiH koja je nastala na temelju naših obveza. Naše obveze su račun rezervi banaka kod CBBiH, depoziti internih deponenata (prvenstveno vlade) i gotovina u optjecaju. To je princip valutnog odobra. Ne može se pustiti u optjecaj ništa više od onoga za šta postoji pokriće u euru.

Ako se ne traži više gotovine u KM, komercijalne banke ne povećavaju račun rezervi kod CBBiH niti rastu depoziti internih deponenata, prvenstveno vlade (za koje mi pružamo usluge fiskalnog agenta u međunarodnim plaćanjima) kod CBBiH. Promjena jedino može doći po osnovi prinosa od investiranja deviznih rezervi.

Povjerenje u domaću valutu počiva na vjerovanju deponenata da će svaka novčanica i kovanica u njihovom vlasništvu, na njihov zahtjev, kupiti istu količinu eura, kao u prošlosti, i da se taj omjer neće mijenjati ni u budućnosti. Isti princip je na snazi kada komercijalne banke drže sredstva na računu rezervi kod CBBiH, ili kad vlada, na primjer, drži depozite kod CBBiH zbog servisiranja vanjskog duga koji dospijeva na naplatu. Održavanje deviznog tečaja fiksnim prema euru je najveći doprinos koji CBBiH može dati stabilnosti sustava. Svaka percepcija potencijalnog narušavanja valutnog odbora bi imala nesagledive negativne posljedice po BiH.

BM: Kada je riječ o valutnom odboru, odnosno „vječitim“ dilemama o svrsishodnosti i učinkovitosti postojećeg modela funkcioniranja CBBiH, koliko se on u aktualnoj krizi pokazao adekvatnim i može li se govoriti o nekom alternativnom rješenju koje bi omogućilo učinkovitiji odgovor na probleme uzrokovane pandemijom?

SOFTIĆ: Svaka akcija koja bi dovela do urušavanja povjerenja u valutni odbor, a koja uključuje i korištenje deviznih rezervi za fiskalne intervencije, rezultirala bi automatskim obezvrjeđivanjem konvertibilne marke. U tom scenariju bismo, pored očekivane krize u realnom sektoru, imali i obezvrijeđenu valutu, hiperinflaciju i gotovo potpuno brisanje vrijednosti imovine svih domaćih sektora.

To ne znači da se monetarna politika zemlje ne može mijenjati; za to postoji zakonom propisana procedura. Međutim, to se, u pravilu, ne radi tijekom krize i ukoliko ekonomija nije prošla kroz značajne strukturalne promjene.

Tečaj koji je BiH zauzela jeste prilagođavanje ekonomije kako bi mogla funkcionirati unutar Europske unije. Valutni odbor nije prepreka u ovom procesu, baš naprotiv.

BM: Ipak, od početka krize u BiH uzrokovane pandemijom, iz različitih izvora kontinuirano se potencira pitanje viška sredstava banaka iznad obvezne rezerve, odnosno sugerira potreba njihovog “oslobađanja“, ali uglavnom bez konkretne ideje o načinu na koji bi to trebalo biti urađeno – koliko takve sugestije uopće imaju smisla u postojećoj situaciji, budući da je taj novac i prije krize ležao na računima zbog nedostatka kvalitetnih projekata u koje bi mogao biti usmjeren?

SOFTIĆ: CBBiH ne može natjerati banke da kreditiraju gospodarstvo.

Likvidnih sredstava, u formi viška iznad obvezne rezerve, je u prvoj dekadi travnja bilo 2,48 milijardi KM. Smanjenje stope obvezne rezerve ima smisla tek kada se iskoristi višak iznad obvezne rezerve. U protivnom, banke bi samo bile izložene većem trošku naknada koje bi plaćale CBBiH. Smanjenje stope naknade na višak iznad obvezne rezerve, odnosno, udaljavanje od referentne stope ECB-a nije opcija. Time bismo na sebe preuzeli troškove za investiranje sredstava koje mi ne zahtijevamo da banke drže kod CBBiH, a investicijska klima na međunarodnim tržištima je godinama izrazito nepovoljna.

Višak iznad obvezne rezerve ne postoji samo zato jer banke nemaju dovoljno kvalitetnih investicijskih projekata, nego i zbog regulatornih propisa, koji se, prvenstveno, tiču upravljanja rizikom likvidnosti. Propisi regulatora u ovom segmentu sprečavaju banke da akumuliraju značajne razlike u ročnosti do dospijeća između njihovih obveza i sredstava. Ako su izvori financiranja, prvenstveno depoziti banaka, izrazito kratkoročni, poput transakcijskih i depozita po viđenju, ne može se dozvoliti da se ta sredstva plasiraju na značajno duži rok. To bi vodilo ka neprihvatljivo visokom riziku da deponenti ne mogu dobiti svoja sredstva na zahtjev, ili bar ne bez značajnog troška po samu banku. U nedostatku alternativa, banke su kratkoročne izvore sredstava u znatnoj mjeri držale na računima kod CBBiH u formi viška iznad obvezne rezerve.

BM: Koje opcije u smislu oslobađanja tog viška uopće postoje i koliko bi dobro rješenje bilo obimnije emitiranje entitetskih, a eventualno i državnih obveznica (da li ova druga opcija podrazumijeva i određeni angažman CBBiH i kakav)?

SOFTIĆ: Da li će banke kupovati dužničke vrijednosne papire naših vlada i u kojem iznosu ovisi o likvidnosnoj poziciji banaka, njihovim internim poslovnim politikama i njihovom profilu rizika. U pravilu, viši kreditni rejting emitenta i aktivna trgovina dužničkim vrijednosnim papirima i nakon primarne emisije, znači i veću sklonost banaka da drže vrijednosne papire u svojim portfeljima. Međutim, treba imati u vidu i da komercijalne banke, u usporedbi s investicijskim, u pravilu, imaju daleko najznačajniji manji udio vrijednosnih papira u svojoj aktivi. To je, jednostavno, drugačiji poslovni model. Mi u BiH nemamo investicijskih banaka organiziranih na principima po kojim one posluju u zapadnoj Europi i drugim razvijenim tržišnim ekonomijama.

BM: Kakve su procjene o maksimalnom roku u kojem se može održavati stabilnost domaćeg financijskog sektora u situaciji kada je priljev prihoda komercijalnih banaka praktično „zamrznut“, a intenzivira se povlačenje depozita pravnih i fizičkih osoba?

SOFTIĆ: U CBBiH ne primjećujemo značajno smanjenje domaćih izvora financiranja banaka. Samim tim, na razini sustava, trenutno ne vidimo ni značajno smanjenje kreditnog potencijala banaka. Kamatne stope na depozite su jako niske, pa ne očekujemo ni rast troškova banaka po ovoj osnovi.

Zaista je neozbiljno davati u ovom momentu bilo kakve procjene o tome koliko bankarski sustav „može izdržati“ u ovakvim okolnostima, što god da to značilo. Još uvijek nemamo ni bilance banaka iz ožujka, na temelju kojih bismo vidjeli bar naznake mogućih budućih trendova u bankarskom sektoru.

Do pojave pandemije, bankarski sektor je bio adekvatno kapitaliziran, likvidan i bez značajnih sustavnih rizika. Naravno da će pandemija imati negativan učinak i na stabilnost financijskog sustava. Međutim, bez ikakvih naznaka o očekivanom trajanju pandemije u globalnom kontekstu, o njenom utjecaju na ekonomsku aktivnost u zemlji (a ovdje govorimo i o vremenskoj dimenziji i o intenzitetu i učinkovitosti vladinih mjera za ublažavanje učinaka pandemije na realni sektor), svaka ocjena je špekulacija neutemeljena na činjenicama.

BM: U kontekstu prethodnog pitanja, šta su pokazali testovi na stres domaćeg bankarskog sustava?

SOFTIĆ: Testovi na stres će svakako pokazati značajno veće ranjivosti u odnosu na prethodna razdoblja, ali to im i jeste svrha. Na temelju njih, između ostalog, donose se mikro i makroprudencijalne mjere za ublažavanje sustavnih rizika. Prema tome, samo kalibriranje scenarija za testove na stres će biti poseban izazov, jer cilj nije da ga nijedna banka ne prođe, nego da ukaže na sustavne ranjivosti. Samim tim što su trenutne makroekonomske okolnosti drastično promijenjene u odnosu ikad zabilježene, sustav se već nalazi u nekoj vrsti stresnog scenarija.

Vjerujem da je naš financijski sustav sposoban da podnese šok na realni sektor od nekoliko mjeseci, bez značajnih problema u funkcioniranju. Ukoliko se realni sektor ne počne oporavljati do kraja drugog tromjesečja, svakako da možemo očekivati značajni rast kreditnog rizika.

Posljedično, moguće je da će neke banke imati problema u poslovanju, ali, kao što sam rekao, sve je još uvijek na razini špekulacije.