Tržišta kapitala: Osnovni termini

Finansijsko tržište se sastoji od primarnih i sekundarnih tržišta. Primarno tržište je ono na kom se novi vrijednosni papiri inicijalno plasiraju i raspoređuju. Sekundarno tržište je ono na kom se vrijednosni papiri kupuju i prodaju poslije inicijalne distribucije.

Finansijski instrumenti kojima se najviše trguje na finansijskim tržištima su dionice i obveznice.

Dionice su certifikati o vlasništvu koji predstavljaju udio dioničara u kapitalu dioničkog društva. Vlasnički kapital se definira kao kapital koji se permanentno koristi u poslovanju i koji ne mora biti isplaćen ukoliko kompanija nije u likvidacionom postupku. Ovaj termin se često koristi kako bi se označilo vlasništvo dioničara.

Neki oblici dionica su: obične dionice, preferencijalne dionice i dionice zaposlenih.

Obične dionice podrazumijevaju glasačka prava na godišnjoj generalnoj skupštini dioničara (AGM) i dividende, ukoliko kompanija napravi profit i ukoliko generalna skupština dioničara donese odluku da se dividenda treba isplatiti.

Preferencijalne dionice ne podrazumijevaju glasačka prava na godišnjoj generalnoj skupštini, ali imaju prioritet prilikom isplate dividendi. Kompanije obično koriste preferencijalne dionice kada žele dodatno finansiranje, ali ne i nove vlasnike koji su u mogućnosti da učestvuju u procesu odlučivanja. Razlikujemo:

  • Kumulativne dionice, koje podrazumijevaju pravo da akumuliraju neisplaćene dividende, kao i prioritet nad običnim dioničarima u pogledu isplata dividendi;
  • Participirajuće dionice koje dodjeljuju pravo određenim prioritetnim dividendama, kao i dividendama običnih dioničara; i
  • Participirajuće - obične dionice koje kombiniraju prava obje vrste.

Obveznice su tipični dugoročni dužnički vrijednosni papiri s dospijećem od najmanje jednu godinu dana, kupljene na tržištu od strane investitora koji za cilj imaju prihod u obliku kamate. Prodaju ih emitenti koji traže finansiranje. Emitenti mogu biti države (državne obveznice), gradovi (opštinske obveznice) ili kompanije (korporativne obveznice). Obveznice su izrazito atraktivni oblici vrijednosnih papira, s obzirom da one čine osnovu za sticanje kamate u skladu s poznatim vremenskim intervalima, dok se resursi koji su uloženi u kupovinu mogu, zavisno od vrste obveznice, vratiti po dospijeću, ili u ratama, zajedno s kamatom.

Tržišta kapitala se takođe bave i drugim oblicima vrijednosnih papira, uključujući opcije, fjučerse, terminske vrijednosne papire, garancije, itd.

Opcija je ugovor koji imaocu prava dodjeljuje, bez obaveze, da kupi (opcija kupovine) ili proda (prodajna opcija) određeni iznos finansijskih instrumenata po prethodno pregovaranoj cijeni u toku definisanog perioda. Razlikujemo kupovinu ili prodaju finansijskih instrumenata po dospijeću (evropska opcija) od prodaje i od prije dospijeća i po dospijeću (američka opcija).

Terminski ugovori i fjučersi su ugovori o prodaji po budućem, određenom datumu i datoj cijeni. Tipično se koriste za zaštitu od tržišnog rizika cijene ili nestabilnosti deviznog kursa.

Svim ovim instrumentima se trguje na tržištima kapitala i stoga se nazivaju: instrumenti tržišta kapitala.

Ukupna tržišna vrijednost vrijednosnih papira je njihova tržišna kapitalizacija. To je proizvod tržišne cijene vrijednosnog papira i ukupnog broja vrijednosnih papira.

Svaki vrijednosni papir ima nominalnu i tržišnu vrijednost. Nominalna (paritetna) vrijednost je vrijednost po kojoj je emitovan vrijednosni papir, tj. vrijednost koja je napisana na njemu i određena u periodu izdavanja. Stvarna vrijednost vrijednosnog papira je međutim različita od njegove nominalne vrijednosti. Tržišna vrijednost je vrijednost koja se određuje na finansijskom tržištu.

Ukoliko je tržišna vrijednost dionice veća od njene nominalne vrijednosti, investitor je postigao pozitivan finansijski rezultat, poznat kao "ažija" u finansijama. Obrnut slučaj nosi naziv "disažija".

Osim prinosa na kapital, ljudi investiraju u vrijednosne papire kako bi obezbijedili dividendu koju mogu dobiti za dati vrijednosni papir. Dividenda je onaj dio neto profita kompanije koji se raspodjeljuje dioničarima. Razlikujemo dividende koje se isplaćuju u novcu od dividendi u dionicama (gdje se dodatne dionice sa određenom tržišnom vrijednošću raspodjeljuju umjesto plaćanja u novcu).

Kada se vrijednost dividende izražava u procentu, to se naziva prinos od dividendi i predstavlja omjer tekuće godišnje dividende po dionici i tekuće tržišne cijene. Koristi se kao mjera investitorovog tekućeg prinosa zasnovanog na dividendi. Velike kompanije teže da imaju više prinose na dividende, dok se manje kompanije fokusiraju na ubrzane razvoje, teže da imaju manji prinos.

Druga značajna mjera koristi koja proizilazi iz investicije u vrijednosne papire je dobit  po dionici (EPS), što je indikator zasnovan na omjeru neto profita dioničarskog društva minus dividende na preferencijalne dionice i ukupan broj običnih dionica.

Konačno, potrebno je spomenuti dvije specifične opcije za izdavanje vrijednosnih papira: upis i IPO (prva javna ponuda dionica). Prvo je upis - zagarantovana kupovina po kojoj potpisnik emisije pristaje da kupi vrijednosne papire, ukoliko niko drugi ne pristaje, i obavezuje se ugovorom na kupovinu neprodatih vrijednosnih papira emitovanih na primarnom tržištu po dogovorenoj cijeni. Drugi metod je kupovina cijele garancije ili dijela vrijednosnih papira emitovanih i prodati ih samom sebi.

IPO je prva javna ponuda dionica svih kategorija kompanija.

Newsletter CBBiH